Eterična ulja su esencija, „duša“ biljke, poklon Prirode u vremenima bolesti i u vremenima zdravlja – pa bi bilo dobro da ih prihvatimo i obogatimo svoj život i život svojih ukućana.
Piše: Goran Smirčić, fitoaromaterapeut-fitonutricionist
Tko god zna nešto više o aromaterapiji zna da postoje neke razlike u njenim smjerovima. Različiti praktičari dokazuju koji je smjer bolji, što je efikasnije itd, itd. No, rijetki znaju istinu. Aromaterapija ima različite smjerove, ali iste korijene, pa se za prave znalce aromaterapije gube izmišljene granice. Kao i većina aromaterapeuta u početku sam bio indoktriniran čudesnim sukobima između „pravih“ i „krivih“ aromaterapeuta, čak sam kasnije vodio neke rasprave po forumima na internetskim bespućima, sve dok nisam završio škole oba smjera i stvar se konačno iskristalizirala! Kao i u većini ljudskih djelatnosti, u pitanju nije bila škola, smjer niti alat – u pitanju su bili ljudi, sa svim svojim pozitivnim i (pogotovo) negativnim stranama. Bacimo pogled na cjelokupnu aromaterapiju, počevši od njenih korijena, pa ćemo saznati o čemu se zapravo radi.
Kratka povijest aromaterapije
Uporaba biljaka koje daju eterična ulja seže u daleku prošlost, puno dalje nego bismo mogli zamisliti. Početak korištenja zapravo nije poznat, a prvi put ulja susrećemo u Egiptu. Egipćani koristili smolu za dezinfekciju i balzamiranje. Grčki i rimski građani cijenili su mirise za psihofizičko zdravlje i ljepotu. Vjerojatno ste čuli priče kako je Kleopatra očarala rimskog veledostojnika s jedrima koja su bila utopljena u miris ruže. Vrlo hrabro i jako skupo, ali je poslužilo svrsi! Također, srednjovjekovni liječnici su se štitili od kuge tako što su nosili maske slične kljunu u kojima su bile ljekovite biljke, čija su eterična ulja dezinficirala zrak u masci, najverojatnije se radilo o lavandinu i kadulji, te origanu i vrijesku, sve poznatim antisepticima.
Nešto ranije, perzijski naučnik Avicena je oko 10. st. n. e. otkrio proces destilacije, način na koji se iz biljaka mogu dobiti hlapive frakcije, što se zadržalo do danas, uz neke novotehnološke aparate (npr. destilacija pod pritiskom itd). Ne zna se pouzdano od kada se počelo razmišljati o uljima u kontekstu praktične medicine, no znamo za pojavu velikog interesa nakon laboratorijske nesreće koju je imao francuski kemičar Maurice Gattefossé. On je svoje ružno opečene ruke uronio u bačvu eteričnog ulja lavande koja se tamo našla u svrhu proizvodnje parfema. Na svoje veliko zaprepaštenje zapazio je da su njegove rane zarasle nekoliko puta brže nego inače. I tako je lavanda zaslužna za početak medicinske aromaterapije, odnosno korištenje eteričnih ulja za realno izliječenje. Čitav niz znanstvenika i liječnika je počelo proučavati učinke eteričnih ulja na bakterije, viruse, razne bolesti i poremećaje, pa i one psihičke prirode. Aromaterapija se pokazala kao vrlo potentna alternativna disciplina, čije vrijeme tek dolazi.
I tada se dogodio svojevrsni „raskol“ unutar njenih redova; na anglosaksonski i francuski pristup, odnosno školu. Tu počinju naše pričice o superiornosti jednog ili drugog smjera.
Anglosaksonska aromaterapija – kruna wellnessa
Utemeljiteljica anglosaksonske škole aromaterapije je Marguerite Maury, iako se to tada nije znalo. Još uvijek je postojala jedna i jedina aromaterapija, nova disciplina koju je Gattefossé uvelike reklamirao. Ona je započela sa proučavanjem eteričnih ulja kroz inhalaciju i masažu u svojoj privatnoj praksi u Londonu. Napornim radom i eksperimentiranjem dokazala je da eterična ulja mogu biti vrlo efikasna u ublažavanju mnogih somatskih i psihičkih tegoba, za što je dobila nekoliko nagrada. To su bili temelji takozvanog energetskog pristupa eteričnim uljima, ali još uvijek vrlo tijesno vezano za biokemijski odnosno fiziološki utjecaj ulja na organizam.
Nažalost, kolegica Maury preminula je od posljedica napornog rada u dokazivanju svojih ideja, no ostavila je bogat opus radova iz kojeg se izdigla spomenuta anglosaksonska aromaterapija, „najmirisnija alternativna terapija“ 20. i 21. stoljeća. Postoje škole i koledži koji proučavaju ovaj smjer, posebice u Engleskoj, a u velikoj mjeri je zastupljena i u našoj zemlji. Anglosaksonski aromaterapeuti uče o aplikaciji eteričnih i baznih ulja putem lokalnog nanošenja na kožu, inhalacije i masaža. Efikasnost ovako apliciranih ulja je neupitna, ona putem kože ulaze u sustav i mogu prouzročiti ciljane efekte.
Npr. kod tretmana bolnih mišića eterična ulja djeluju opuštajuće i analgetski, što su se osvjedočili svi koji su probali aromamasažu. Također, inhalacija određenih ulja može donijeti opuštanje i omamljenost, ali i vedrinu i oštrinu razmišljanja. Mirisi eteričnih ulja mogu dezinficirati zrak ili svojim hlapivim kemijskim strukturama prouzročiti čitave hormonske lance i reakcije u mozgu, koje pak prouzročuju određenu funkciju nekog organa. Mirisi utječu i na ponašanje: u Japanu vrlo detaljno proučavaju utjecaj mirisa na npr. prodaju ili radnu učinkovitost, pa takva saznanja obilato koriste u svojoj ekonomiji.
Eteričnim uljem možemo djelovati protiv gljivica i bakterija na površini kože ili na noktima; ona su izrazito aktivna protiv patogena, a da pritom ne uništavaju epidermu. Lepeza djelovanja anglosaksonske terapije proteže se i na kozmetiku i ljepotu, gdje se snaga ulja usmjerava na borbu protiv suhe ili masne kože, bora i akni, te inih dermato-estetskih problema, u čemu može biti vrlo efikasna. Proizvodnja prirodne kozmetike na bazi eteričnih ulja jedna je od najbrže rastućih grana kozmetologije. Aromaterapeuti stječu zvanje u posebnim školama.
U posljednjoj polovici razvoja anglosaksonske škole pažnja je proširena na takozvani energetski rad s uljima. Tvrdnja energetske aromaterapije kaže da svako ulje ima svoju vibraciju i može (uz biokemijsko djelovanje) utjecati na suptilne energije organizma, odnosno vibracije organizma. Nešto o vibraciji tijela govorio je i Tesla, dakle valjda nešto zbilja postoji. Neki praktičari zdušno se bave ovim pristupom i tvrde da imaju uspjeha. Ukoliko zaista imaju klijente kojima je bolje, nema razloga da im se ne vjeruje, iako za tu vrstu tvrdnje još nemamo znanstvene podloge (na naglaskom na „još“, jer da se prisjetimo: prije parsto godina munje su od strane tadašnjih glasovitih znanstvenika bile pripisivane gnjevu Boga – danas znamo da se Bog vjerojatno bavi nekim drugim stvarima, a munje su najobičniji elektricitet). Zato nije fer da u svom neznanju malenog čovječuljka čiji je rok trajanja jedva 90 godina osuđivati nešto što ne razumijemo kad će to možda biti razumljivo našim potomcima.
Francuska aromaterapija – medicinska uporaba eteričnih ulja
Nakon Gattefosséa, istraživanja o eteričnim uljima preuzeli su neki kemičari, farmakolozi i liječnici. Njih je zanimala praktična uporaba ulja na konkretnim medicinskim dijagnozama i stanjima organizma. Precizno i predvidivo, sa znanstvenim pristupom. I tako su ona ušla u sferu znanstvene, klasične medicine, gdje se sve mora dokazati istraživanjima, probama i pokusima po standardima znanstvenog procesa. I ovdje su položila test; postoje tisuće znanstvenih i kliničkih istraživanja u blagodatima aromaterapije, koja su pretvorena u čitav jedan smjer – francusku školu aromaterapije. Dovoljno je da bacimo pogled na PubMed na internetu i vidimo da postoji impozantan broj istraživanja baš na biljkama i njihovim ekstraktima. Time se uglavnom bave medicinari i kemičari, a odnedavno i stručno osposobljeni pojedinci.
Razlika između anglosaksonske i francuske škole je u načinu aplikacije i recepturama. Naime, francuska škola preferira i oralno, vaginalno i rektalno korištenje ulja, dok je anglosaksonska škola ostala na inhalacijama i aplikaciji preko kože. Što se receptura tiče, francuske recepture su izuzetno precizne, ponekad do 0.01gr, upravo zato jer se koriste enteralno i na sluznicama. Anglosaksonska škola nema toliku potrebu za preciznošću, pa su mjere uglavnom u kapima ili postocima.
Razvoj francuskog smjera vode medicinari, među najistaknutijima je dr. Dominuque Baudoux i dr. Kurt Schnaubelt, obojica svjetski poznati i priznati aromaterapeuti, koji su omogućili da francuska aromaterapija uđe u brojne europske i američke klinike kao priznata medicinska disciplina. Postoje i udžbenici za kliničku aromaterapiju, testiranu „in-vivo“ i predstavlja ozbiljnu alternativu medicinskim terapijama, a ponekad i jedinu terapiju. Npr. u klasičnoj medicini nemamo mnogo lijekova protiv HPV genitalnog virusa koji izaziva CIN dijagnoze, no vaginalete s eteričnim uljem čajevca, niaulija, ravensare, klinčića i eukaliptusa polibraktea var.kripton mogu u potpunosti suzbiti HPV i vratiti PAPA-nalaz na uredne vrijednosti. Slično je i s drugim spolno prenosivim bolestima, gdje ulja pokazuju izuzetnu efikasnost. Oralno uzeto eterično ulje klinčića i divljeg origana (obavezno u posebnim oleokapsulama, da ne iritiraju sluznicu) uspješno mogu suzbiti rezistentnu E. coli u mokraćnom mjehuru, koja se odupire svim poznatim antibioticima.
Interes medicinske struke za francusku aromaterapiju je zadovoljavajući, jer sam bio gost-predavač na nekim kongresima i svjedočio sam iznimnoj zainteresiranosti liječnika za ovaj vid alternative. Istinski se nadam da će to biti trend i u budućnosti, te da će klasična medicina i medicinska aromaterapija zajedno i sinergijski služiti pacijentima kao pomoć u njihovom ponovnom uspostavljaju zdravlja.
Još nekoliko varijanti aromaterapijskih škola
Ponekad se spominje i „njemačka škola aromaterapije“, koja se može shvatiti kao verzija francuske škole, iako se kolege njemački aromaterapeuti neće tako lako složiti s tim. Svojom formom sliči na francuski pristup, uz nešto sužen izbor ulja. Također, intenzivno se bave upravo oralnom aromaterapijom, što nama drugima predstavlja bogat opus na nadogradnju u znanju. Njemačka aromaterapija djelomično ima korijene u vrlo bogatoj njemačkoj travarskoj tradiciji i vrlo snažnim javnopriznatim učilištima koje podučavaju tradicionalne i prirodne oblike liječenja. Svaka čast! Povremeno možemo naići i na „američku školu aromaterapije“, upravo iz razloga jer se u SAD-u aromaterapija vrlo često primjenjuje u medicinskim i para-medicinskim aktivnostima. U razgovoru s kolegama Amerikancima primijetio sam da je taj pristup svojevrsni hibrid francuske i anglosaksonske škole, tako da i dalje ostajemo na dvije temeljne podjele. Amerikanci su mnogo praktičniji od nas pa dobro koriste pozitivne strane svih smjerova, na što im skidam kapu i slažem se u potpunosti s njima.
I laici su na listi smjerova
Kada sam prije nekoliko godina pisao ovakav sličan tekst, nisam znao da se i neki laici bave ozbiljnijim pristupom aromaterapiji. Radi se o ljudima koji vole ulja, čitaju knjige i tekstove, možda prođu neki kratki vikend-tečaj o aromaterapiji, ali nemaju službenu naobrazbu, poput anglosaksonskih ili francuskih i njemačkih ili inih aromaterapeuta, gore spomenutih u tekstu. Reklo bi se, aromarekreativci. Neki moji kolege bi odmahnuli rukom, no osvjedočio sam se da i oni znaju neke stvari nad kojima bi se trebali zamisliti. Zašto? Jer proučavaju i (ono što je najvažnije) koriste ulja.
Nažalost, mnogi aromaterapeuti imaju obrazovanje, ali u njihovim životima ulja ne igraju neku veliku ulogu: imaju desetak najčešće korištenih bočica, znaju teoriju koju su naučili, no ne kopaju dalje i ne napreduju. Ovi laici-aromarekreativci su odličan podsjetnik da papir sa pečatom nije dokaz znanja i izvrsnosti, nego samo dokaz formalnog završavanja škole. Zato volim komunicirati s njima jer me oduševljava njihov entuzijazam, želja za znanjem i ona iskrica žara u želji da pomognu sebi i drugima. To me podsjeća na mene kad sam započinjao svoj put u struci od koje danas živim. Naravno, svima preporučujem da prođu neki sustavni dulji tečaj da dobiju prave okvire i tada će im samo nebo biti granica. Znanja nikad dosta!
Tko je (naj)bolji?
Vrlo često sam dobivao ovakva i slična pitanja na e-mail nakon nekih tekstova koje sam pisao na raznim portalima. Jesu li bolji anglosaksonci ili Francuzi? Zašto Nijemci tvrde da su čak bolji od Francuza? Tko je najbolji u toj struci? Pošto sam završio obe trenutno dostupne škole u Hrvatskoj, slobodno mogu reći da su ta pitanja nepotrebna, iako postoje vrlo duboke podjele u aromaterapijskom miljeu. Istina, francuska i njemačka škola predstavalju preciznije, egzaktnije i konkretnije primjene ulja, no ne smijemo zanemariti wellness koristi od anglosaksonske škole.
Aromaterapija nije samo liječenje, njezin medicinski put je relativno kratak u odnosu na dugi, povijesni put kozmetičke i wellness uporabe (sjetimo se Egipćana, Grka i Kleopatre, a tu se radi o preko 1000 godina). Uz to, upravo anglosaksonski aromaterapeuti su zaslužni za široku popularizaciju eteričnih ulja, dok je francuska škola „zatvorena“ u medicinske gabarite za konkretne kliničke primjene. Njemačka aromaterapijska škola je slabo poznata i u samoj Njemačkoj, pa se terapeuti moraju potruditi i otići tamo da bi završili školovanje. Tako gledano stječemo osjećaj da se radi o „klanovima“ u kojima se prenose sveta, tajna znanja samo na uzak krug poželjnih. Gluposti!
Najvažnija pouka iz ovog teksta glasi: vrijednost aromaterapije ogleda se u vrijednosti, sposobnosti i naporedovanju samog aromaterapeuta. Efikasnost njegove aromaterapije vidjet će se u njegovom napredovanju u struci i svakodnevnom radu. Zato se ne treba zabrinjavati tko je završio bolju školu – bolji je onaj koji više zna i bolje radi!
Budućnost aromaterapije
Vrijeme aromaterapije tek dolazi, kako medicinskog tako i wellness smjera. Ne samo da je mirisna, ugodna i prirodna, već je izuzetno efikasna i moćna.
Budućnost aromaterapije zapravo leži u korisnicima eteričnih ulja. I vi možete imati koristi od nje bez ikakvog školovanja. Kupite prava, prirodna eterična ulja i koristite ih u aromalampama, difuzerima i kremama. Namažite eterično ulje čajevca razblaženo u baznom ulju makadamije po stopalima, pa ćete potaknut svoj imunitet. Kapnite ulje lavande na ranu i poput Gattefosséa primjetite čudesnu moć regeneracije tkiva. Kapnite kap ulja ravensare na herpes na usni, pa ćete svjedočiti brzom puknuću mjehura. Udahnite ulje metvice ili eukaliptusa kada vam je nos začepljen i brzo ćete osjetiti oslobađanje dišnog puta. Toliko je primjena eteričnih ulja da bi nam trebalo nekoliko desetaka ovakvih tekstova da bismo zagrebli samo površinu.
Eterična ulja su esencija, „duša“ biljke, poklon Prirode u vremenima bolesti i u vremenima zdravlja – pa bi bilo dobro da ih prihvatimo i obogatimo svoj život i život svojih ukućana.
