U Udruzi Eterico 20. veljače u 18 sati na degustaciji meda ugostit ćemo Anu Baričević, koja se zajedno s obitelji brine o oko šezdesetak košnica koje se nalaze u selu Vranja u Istri. Tim povodom upoznajemo svijet i život vrijednih pčelica.
Piše: Ana Baričević
Pčelarstvo je grana poljoprivrede koja privlači mnoge ljubitelje prirode. Ima nešto mistično u cijeloj priči oko pčelinjih zajednica, njihovih hijerarhija i strukture, načina na koji nastaju i opstaju.
Privlačnost bavljenja pčelama nije samo u darovima koje pčele nose kao nagradu za uložen trud i brigu o njima. Ne zaboravimo, one, iako sitne i zapravo blage, mogu biti i vrlo opasne. I jedna i druga strana su ono što već stoljećima čovjeka magnetski privlači tim malim, a tako snažnim kukcima. Kukcima koji jedini proizvode hranu koju čovjek može bez daljnje prerade konzumirati. Takva mega doza ultra brze energije za čovjeka u prirodi se zapravo niti ne može naći osim kod pčela.
Urbani čovjek je željan prirode, željan je ponovno osjetiti snagu i čistoću koju nam divljina pruža, i više nije rijetkost naći pčelinjake na vrhovima zgrada urbanih gradova poput Pariza, Londona, Beča.
Laiku se može učiniti da biti pčelar i nije neka mudrost. Treba ti par kvadrata livade, nekoliko košnica i spreman si.
Svi koji su to pokušali brzo su naučili da to baš i nije tako. Bez znanja zapet ćeš na prvom koraku. Niti za jednu poljoprivrednu granu nije napisano toliko knjiga kao za pčelarstvo. Ali ni knjige neće biti dovoljne, nedostajat će iskustvo. Iskustvo se stječe polako, radom, godinu po godinu. Upravo je zato pčelarstvo vrlo često nasljedna grana. Svaki početnik mora imati svog mentora, a svaki mentor svog učenika. I tu kreće začarani krug prijateljstva s čovjekom, prirodom i pčelama.
Veliki svijet malenih bića
Već na prvi pogled u košnicu shvatite koliko je to sofisticirano i uređeno društvo s jasnim ciljevima. Sve je podređeno jednom cilju – očuvanju kolonije. Svatko ima svoj posao, zna se što i kada radi. Svi znamo za maticu, majku i kraljicu košnice. Kroz rad i promatranje shvatiš da je i ta kraljica zapravo podložna smjeni onih koji su u hijerarhiji košnice najniže. Bez nje pčele ne mogu produžiti vrstu, ali koliko će jajašca leći i kada će biti smijenjena ili protjerana odlučit će radilice. Pravi primjer socijalizma i demokracije u monarhiji. Pčelinja sudbina biva zapečaćena još dok je tek položena ličinka u saću. Od tog se trenutka točno zna što će ona u kojem trenutku života raditi.
Prva dva dana svog života pčela radilica provede čisteći ćeliju. Zamislite, ne može krenuti u život dok ne počisti vlastitu ćeliju, onu koju će ostaviti za neku novu sestru koja će se izleći ili za hranu zajednici. Nakon toga hrani starije larve. I ovdje se priroda pobrinula da prvo hrani starije razvijenije larve, i one koje su joj bile bliže. Potom dobiva malo ozbiljni posao pa počinje hraniti mlađe larve.
Od 12. do 17. dana svog života pčele radilice proizvode vosak, grade i održavaju saće, te preuzimaju nektar. Vosak i izgradnja saća za pčele je izuzetno važna. Saće je za njih dom, mjesto gdje matica polaže larve i mjesto gdje odlažu hranu. Oblik saća je šesterokut, jer je upravo takav najiskoristiviji i najracionalniji u zauzimanju prostora.
Između 18. i 21. dana starosti radilice štite košnicu od uljeza stražareći na njenom ulazu.
22. dana svog života pčele radilice dobivaju onaj posao po kojem ih svi mi znamo – prikupljaju pelud, nektar i usput oprašuju. To će radilica raditi do svoje smrti. Skupljat će nektar i nositi ga u košnicu. Tamo će ga preuzeti radilice koje će ga preraditi, odložiti u saće, izventilirati i zatvoriti voštanim poklopcem. To je onaj med kojeg volimo i kakav mi poznajemo.
Opisala sam život „ljetne“ pčele koja živi tek 45 dana. Potpuno je istrošena od rada, letenja i skupljanja nektara, ali neće ostati prezimiti u košnici. Zamislite, sudjelovala je u stvaranju zajednice, skupila joj hranu za zimu, a onda će uginuti za dobrobit i opstanak svoje kolonije.
Sve to je pripremila za „zimsku“ pčelu, onu koja se liježe u kasno ljeto. Ta pčela će provesti zimu u košnici. Stvorit će klupko i svojim tijelom grijat će zajednicu.
Zimska pčela ima smanjeno lučenje feromona, smanjenu žlijezda za proizvodnju otrova, smanjen medni želudac, smanjena krila, one su značajno teže u odnosu na ljetne pčele i možda najbitnije – tijelo im je puno vitelogenina, odnosno proteina. I tu se priroda pobrinula i uskladila njeno tijelo za njenu funkciju tijekom zime.
Na kraju nam ostaje trut. Na spomen truta obično se žene slatko nasmiju, s dozom ponosa u očima, a muškarci često spuste glavu. Zašto? Pa zadaća truta je samo jedna i jedina – oplodnja matice. U trenutku kada matica izlazi iz košnice ona pušta feromon koji privlači trutove. Trenutak spajanja i oplodnje događa se u letu i u zraku. U oplodnji matice ponekada sudjeluje i više trutova. Oni nakon oplodnje ugibaju i padaju na tlo, a matica se vraća u svoju košnicu i počinje leći buduće radilice.
Trutovi koji nisu imali priliku sudjelovati u oplodnji i ostali su u košnici, u kasno ljeto bit će protjerani iz košnice. Pčele ih prvo izguraju na krajnje okvire u košnici, a onda ih izbace. U zimskom razdoblju racionalnim pčelama oni su samo potrošači njima dragocjene hrane.
Pčele su predani sljedbenici prirode. Kada krene bujati priroda, kada krenu prvi cvjetovi, prvo proljetno sunce, tada pomalo i oprezno kreću i pčele sa svojim stidljivim izlascima iz košnice i pripremama za širenje legla. Prvi cvjetovi koje pčele posjećuju su ljeska, visibaba, jaglac i drijen. To su biljke koje ne donose nektar, ali su za pčele izuzetno važne jer iz njih crpe pelud koji im treba za razvoj legla. Već kod cvjetanja maslačka, a kasnije i voćki, pčele su spremne stvoriti veliku i jaku zajednicu koja će u svibnju i lipnju doseći svoj vrhunac. U ta dva mjeseca pčele su najjače i najaktivnije. U tom razdoblju dosegnu takvu jačinu da se i roje.
Rojenje je trenutak kada njima u košnici postane tijesno i matica s jednim velikim bojem pčela izlazi iz košnice. To se zove roj. On se obično hvata na granu koju su pčele izabrane. Ako pčelar uspije skinuti i spremiti roj u novu košnicu dobit će novu zajednicu, a pčele su time produžile svoju vrstu što je njima najvažnije.
U svibnju i lipnju skupljaju i one medove koji su nama najpoznatiji: med od kadulje, bagrema, livade, lipe, kestena. Kasniji medovi mogu biti meduni te neke kultivirane biljke kao što su suncokret i heljda.
Ovo je razdoblje kada pčele stvaraju i grade vosak. Njihove voštane žlijezde su sada najaktivnije.
Kako obilje u prirodi opada tako i pčelinje zajednice smanjuju leglo u košnici, hranu slažu bliže leglu, i s propolisom obljepljuju svaki kutak svoje košnice gdje osjećaju da bi mogla ući hladnoća ili svjetlost. To je i vrijeme kada i pčelari skupljaju propolis. I za njega svi znamo po izrazitom antimikrobnom djelovanju. Pčele ga skupljaju s drvenastih biljaka za građevni materijal i održavanje mikroklime u košnici.
I dok pčele žive svoj život, mi ljudi, svoj svijet polako uništavamo kao da je samo naš. Uništavamo i njihov svijet, staništa i mjesta za ispašu. Uz prirodne neprijatelje koje i one imaju, mi ljudi im dodatno otežavamo. Klima se mijenja, biljke se mijenjaju, a pčela to sve sa svojim malim organizmom i vrlo kratkim životnim vijekom mora popratiti i izboriti se za nastavak vrste.
Ako želite pomoći pčelicama, ovo proljeće zasadite i vi neku medonosnu biljku, možda voćku, badem, vrbu. I nemojte ih prskati. Pčele vole i kadulju, lavandu, ružmarin, lipu, kesten… Ako imate želje i volje i sami postanite pčelar. Ako ne možete pčelariti možda možete od starih dasaka i recikliranog materijala izgraditi jedan hotel za solitarne pčele, jer i one su dio našeg eko sustava.
I na kraju: Ako ne znate kako, neka bude prirodno i slatko.
