ETERIČNA ULJA Kratka povijest najmirisnije terapije 21. stoljeća

Danas ih zovemo eteričnim uljima, no postoje naznake da su ljekovito bilje destilirali još u starom Egiptu i Grčkoj, zasigurno i u starim civilizacijama  Kine i Indije. Drži se da je perzijski alkemičar i liječnik Jabir Ibm Hayyan napravio prvi destilator u 10. stoljeću, a Avicenna ga je unaprijedio do te mjere da je već onda bio vrlo sličan destilatorima kakve i danas koristimo za destilaciju eteričnih ulja.

Piše: Goran Smirčić,  aromaterapeut i nutricionist, pokretač Fitonutricionizma®

Gotovo da nema čovjeka u zapadnoj civilizaciji, a da ne zna što su eterična ulja. Većina zna da su to mirisi biljaka koji se prodaju na sajmovima i u trgovinama. Oni koji su ponešto istraživali znaju da se mogu koristiti u parfumeristici i imaju veliku primjenu u kućanstvima, pa ulje lavande koriste kao repelent za moljce, a ulje čajevca za dezinfekciju prostora. Oni koji su dublje istraživali znaju da postoji aromaterapija, grana komplementarne medicine koja se bavi olakšavanjem nekih tegoba, uglavnom kroz masaže i inhalacije. A pravi znalci znaju da ti mirisi u tamnim bočicama mogu poslužiti i kao pravi lijek – mogu uništiti bakterije i viruse, mogu podignuti imunitet, mogu djelovati na raspoloženje, mogu pomladiti i izliječiti kožu, ali mogu i ozbiljno narušiti zdravlje ako se sa njima ne rukuje pravilno. Slobodno možemo reći da ovo stoljeće u kojem živimo predstavlja stoljeće razvoja i korištenja eteričnih ulja u svim sferama ljudskog života. Do jučer gotovo nepoznata stvar danas se nalazi u svakom kućanstvu.

Što su te čudesne, mirisne frakcije, zarobljene u malim simpatičnim bočicama?

Eterično ulje je proizvod stanica u biljkama koji biljci može služiti za privlačenje kukaca, za zaštitu kod oštećenja ili pak za odbijanje od neprijatelja. Vjerojatno  postoje i neke namjene za koje mi ne znamo, ali vrlo dobro znamo da mogu koristiti i nama i zato smo morali osmisliti način ekstrakcije eteričnog ulja iz biljnog materijala. Prvi pokušaji proizvodnje datiraju još od 3000 godina pr.n.e., kada su se uglavnom koristile smole i jednostavnije iscrpine. Tada su eterična ulja služila kao parfemi ili sredstva balzamiranja, a njihov medicinski potencijal nije bio poznat, iako je bilo pokušaja tadašnjih medicinara da ih koriste u neke ljekovite svrhe.

Napokon, u 10. stoljeću perzijski učenjak Avicena napravio je jednostavan aparat u kojem se biljni materijal kuhao, vodena para je nosila eterična ulja kroz cijev u posudu gdje se ponovno pretvarala u tekućinu, te se ulje odvajalo od vode. Taj proces, blizak proizvodnji žestokih pića, nazvao se destilacija, a aparat destilator. Avicenin proces je u osnovi ostao nepromijenjen do današnjeg dana, samo se tehnologija usavršila i višestruko poboljšala. Danas, na primjer imamo destilaciju pod pritiskom i niskim temperaturama, gdje se dobija ulje bolje kvalitete i duljeg vijeka trajanja.

Neki drugi istraživači osmislili su način dobivanja ulja iz latica mirisnog cvijeća; lijepili su latice na svinjsku mast i ostavljali neko vrijeme, pa su lijepili novi sloj, i još jedan, i još jedan…i tako dobivali mirisne masti, pomade. Ulja su se ekstrahirala i alkoholom, uglavnom alkoholnim pićima, koje su stari travari koristi za liječenje ljudi.

U daljnjim stoljećima eterična ulja su uglavnom služila kao sredstvo za kozmetiku i dezinfekciju. Uočeno je da para sa biljnim uljima dezinficira prostor, a ulje dodano u alkohol može služiti kao parfem. Plemstvo je koristilo eterična ulja kao mirise, jer je poznato da im higijena nije bila prioritet. Pojedinci su uočili i neke zdravstvene benefite od ulja, no trebalo je sačekati 19. stoljeće i jednu nezgodu koja se dogodila francuskom kemičaru R.M. Gattefossu. Izbio je požar prilikom rada u laboratoriju, te je kemičar bio opečen po rukama. Nakon što je ugasio vatru na sebi, u panici je zaronio ruke u bačvu lavandinog ulja kako bi ih rashladio. Nakon vrlo kratkog vremena uočio je da mu opekotine neobično brzo zacjeljuju. Od tada je Gattefosse posvetio život istraživanju medicinske primjene eteričnih ulja, te je skovao naziv AROMATERAPIJA, koji se zadržao do danas.

Uz dotadašnju eksploataciju u kozmetičkoj industriji, neki kemičari, terapeuti i liječnici odvažili su se na istraživanje sa ljudima u više smjerova; neki su razvijali aromaterapiju u kozmetičkom i wellness smjeru (npr. Marguirete Maury), a drugi su radili na medicinskim indikacijama (npr. dr. Jean Valnet). Tako su nastali smjerovi u aromaterapiji, koje danas prepoznajemo kao anglosaksonska škola (wellness pristup) i francuska škola (medicinski pristup).

Čvrsta granica između ovih škola ne postoji, jer mnogi istaknuti anglosaksonski aromaterapeuti duboko zadiru u područje liječenja, dok mnogi francuski aromaterapeuti primjenjuju eterična ulja u svom wellness radu. Ovdje možemo spomenuti i njemačku školu, koja ima elemente oba spomenuta pristupa i velo raširenu uporabu ekstrakata kao efikasnih lijekova, te se zamjećuju tragovi nove američke škole, koja se koristi u nekim klinikama u SAD-u.

Kako bilo, svi oni su dio velike aromaterapijske obitelji i svi mogu dati veliki doprinos razvoju najmirisnije terapije 21. stoljeća.