Melisa zna zagrliti, smiriti i utješiti, za tim smo danas svi u deficitu.
Piše: Meri Popović, fitoaromaterapeut
Sestre Karmelićanke su u 17. stoljeću osmislile tonik, eliksir, panaceu, sve-lijek. U to vrijeme nije bilo liječnika, osobito ne liječnika specijalista, pa se liječilo tako da se snažio duh i tijelo i uzdalo u božju milost. Život je u to vrijeme bio možda jednostavniji, brige su bile drugačije, ali težina života je tako relativna stvar i vjerojatno je oduvijek tu. Niti danas nje ne nedostaje – svi osjećamo teret ovih novih vremena, u kojima je sve istovremeno i preskupo i prejeftino. Pristali smo na slobodu koja to nije i sami smo je tobože izabrali i za nju se, štoviše, izborili. Želuci se grče pred svakodnevicom, remeni se stežu dok su trbusi sve veći. Stres, nemir i duboko nezadovoljstvo su sindrom 21. stoljeća, i raste taj osjećaj nemoći u vrijeme koje je trebalo donijeti baš upravo, sve suprotno.
Rekao bi netko da smo od 17. stoljeća i te kako napredovali, no ja bih pomislila da smo se možda ipak izgubili putem. I to prilično. Valjda ne postoji bolje vrijeme od sada da se vratimo nečem što krijepi duh i jača tijelo.
Karmelićanke su ideju za ovaj eliksir dijelom preuzele od Arapa koji matičnjak iznimno cijene i spojile ga s moćnim začinima s Bliskog Istoka – cimetom, korijanderom, klinčićem, muškatnim oraščićem i korijenom anđelike. Receptura je naravno tajna, mada se danas razne izvedenice mogu naći na webu. Mi smo našu Karmelićansku vodicu spravili po onoj koja se i danas spravlja, u točnim omjerima, no dodali smo joj i osobni pečat. Boris je melisu odnjegovao u vrtu, a mi smo začine, tako prigodno donijele iz Francuske.
U ludoj euforiji koja obuzme one koji nešto vole, listiće melise smo pomiješali s usitnjenim začinima, anđelikom i usplođem limuna. Dodali smo i zvjezdasti anis i dvije lijepe, mirisne ruže i sve zalili 94% alkoholom. Tinktura se povremeno pomiješa i drži zatvoreno desetak dana.
Trenutak u kojem ta tinktura postaje pravi eliksir jest destilacija. Engleska riječ „spirit“ (duša, duh) je eponim i našoj riječi za jak alkohol – špiritu. Etimologija joj je prekrasna, vjerovalo se da se destilacijom uhvati sam duh toga što se destilira. To vjerovanje ti nekako postane blisko upravo pri destilaciji Karmelićanske vodice. Kada se pripremljeni alkoholni macerat procijedi, zelenkasto je smećkaste boje, biljnog mirisa u kojem definitivno dominiraju začini i pomalo ljutog, peckavog okusa. Nakon destilacije dobije kristalno čistu prozirnu bistrinu, parfemski miris i prefin okus koji na jeziku spaja svu blagost i slatkoću melise s nečim što ne znam opisati. Bez pretjerivanja, to je nešto najfinije i najsuptilnije što sam ikada probala i pri tom krijepila duh i tijelo. 🙂
Melisa je iznimno svestrana, sigurna i nježna biljka, a istovremeno dovoljno jaka da umiri želudac, smanji grčeve i pospješi probavu, te smanji nervozu i anksioznost. Treba je se sjetiti i kod gastritisa, osobito onog vezanog uz stres. Sigurna je za upotrebu i kod djece i trudnica.
Karmelićanska vodica se koristila za liječenje depresije, migrene, nervoze, živčane nadraženosti, lupanja srca, straha i treme, zamora organizma i slabog pamćenja, u stvari, kao tonik za jačanje tijela. Propisivala se uz doručak kod svih ovih stanja (i zaista je fino s njom započeti dan), a navodno su oni koji su u tome istrajali doživjeli i preko stotinu godina.
U arapskom svijetu melisa je znana kao „biljka srca i vedrine“, jer jača srce i smiruje njegovo lupanje, tjera tjeskobu, strahove i crne misli, a organizmu vraća vitalnost, snagu i radost.
Melisa zna zagrliti, smiriti i utješiti, za tim smo danas svi u deficitu.
Pa kada netko (tko je nije probao) pita kada se Karmelićanska vodica pije, odgovor je da nema lošeg trenutka. Dozira se jednostavno, ukapa se dvadesetak kapi u čašu vode. Poslije teškog obroka, kada smo nemirni, u grču, tužni, sami. Ali zašto ne i u društvu, pa podijelimo ovu finu čašu čiste sreće. Boris je dodao u prirodnu pastu za zube i ja sam odmah preuzela tu ideju jer je tako prekrasna.
Zalihe Karmelićanske vodice su pri kraju, a bez nekih stvari se ipak više ne može. Priznajem, dok ovo pišem, ja se častim tom finom otopinom i u mislima nazdravljam sestrama Karmelićankama. Vrijeme je kad Sveti Lovro pušta suze, gasi komete i ispunjava želje. Treba samo naručiti. Dok čekam da se nebo dovoljno zamrači zasigurno znam da će jedna od želja biti da budemo dovoljno mudri i ovakve tajne recepture ostavimo generacijama što će valjda doći.